Priručnik za udomiteljstvo | Osobe s invaliditetom

Autor: Slavica Zorić, dipl. def. – soc. pedagog

Osobe s invaliditetom su osobe koje imaju dugotrajna tjelesna, mentalna, intelektualna ili osjetilna oštećenja koja u međudjelovanju s različitim preprekama mogu sprečavati njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugima. U RH je oko 12% osoba s invaliditetom.

Osobe sa invaliditetom su bile stoljećima diskriminirana socijalna skupina. Dugotrajan je put u kojemu su osobe s invaliditetom prolazile civilizacijski razvoj odnosa, od netolerancije i okrutnosti potpune obezvrijeđenosti i obespravljenosti, preko stava ignoriranja, tolerancije, karitativnog milosrđa, posebnosti i integracije do uvažavanja. Takve su osobe stavljane na marginu svih zbivanja, pri čemu su najčešće bile u podređenom političkom, pravnom, socijalnom i gospodarskom položaju.

Na prostoru današnje Hrvatske, prava edukacija osoba s invaliditetom započinje 1891. (Zemaljski zavod za gluhonijemu djecu u Zagrebu) i 1895. godine Zemaljski zavod za slijepu djecu u Zagrebu. Prvi organizirani rad s mentalno retardiranim osobama započinje 1930. godine u Zagrebu.

U drugoj polovici 19. stoljeća države Europe zakonima uređuju osiguranje radnika na radu te zaštitu osoba s invaliditetom.
Prvi svjetski rat je pridonio stvaranju povoljnijeg položaja osoba s invaliditetom, osobito nastradalih u ratu.

Osnovno obilježje ovog vremena u odnosu prema osobama s invaliditetom jest kriterij različitosti, odnosno posebnosti; rad osoba s invaliditetom nije društveno značajnije valoriziran – svrha mu je socijalizacija takvih osoba. Opći socijalni i materijalni odnosi nisu dopuštali širu emancipaciju školovanja, radnog osposobljavanja, zapošljavanja i rada osoba s invaliditetom.

Početkom sedamdesetih godina javlja se ideja integracije, koja odbacuje koncepciju invaliditeta kao apsolutnog i posebnog stanja jedinke. invaliditetom uvažavaju se kao ravnopravna socijalna bića u školovanju,zapošljavanju, radu, kulturnim aktivnostima, sportu, političkom djelovanju i slično. Politika integracije se prihvaća u razvijenim zemljama svijeta, osobito u europskim državama. Promjeni odnosa znatno pridonose akti Skupštine UN-a i europski dokumenti, koje su donijeli Vijeće Europe ili Europska unija.

Klasifikacija tjelesnih i mentalnih oštećenja prema Registru RH:

Oštećenje vida

  • Sljepoća – potpuni gubitak osjeta svjetla, ostatak vida do 0, 02
  • Slabovidnost – oštrina vida uz najbolju korekciju do 0,4

Oštećenje sluha

  • Gluhoća – gubitak sluha u govornim frekvencijama i kada se niti uz pomoć slušnih pomagala ne može cjelovito percipirati glasovni govor
  • Nagluhost – dijeli se na lakše oštećenje; kada je glasovni govor usvojen, umjereno oštećenje; kada glasovni govor nije svladan u potpunosti i teže oštećenje; kada je glasovni govor značajno oštećen

Oštećenja govorno – glasovne komunikacije

  • oštećenje govora, glasa, čitanja, pisanja i računanja

Oštećenja lokomotornog sustava

  • Prirođeni ili stečeni nedostatak ili deformacija, smanjenje ili gubitak motoričkih ili funkcionalnih sposobnosti u izvođenju pojedinih aktivnosti npr. amputacije, reumatoidni artritis.

Oštećenja središnjeg živčanog sustava

  • Posljedica je prirođene ili stečene bolesti ili povrede uzrokovane smanjenjem ili gubitkom funkcionalnih sposobnosti, npr. spina bifida, multipla skleroza, cerebralna paraliza, hydrocefalus, sve plegije.

Oštećenja perifernog živčanog sustava

  • Posljedica prirođene ili stečene bolesti ili povrede koja uzrokuje smanjenje ili gubitak mišićne funkcije; npr. spiralna i mišićna distrofija, miastenia gravis.

Oštećenja drugih organa i organskih sustava

  • Posljedica prirođene ili stečene bolesti ili povrede organa ili organskog sustava

Intelektualne teškoće

  • Ograničenje u ukupnom životu pojedinca karakterizirano bitnim ispodprosječnim intelektualnim funkcioniranjem koje je istodobno popraćeno smanjenom razinom adaptivnih vještina.

Autizam

  • Stanje u kojem je došlo do poremećaja emocionalne stabilnosti i inteligencije, psihomotornih sposobnosti, verbalne i socijalne komunikacije.

Duševni poremećaji

  • Poremećaji u ponašanju i reakcijama, uzrokovani organskim čimbenikom ili psihozom raznih etiologija.

Višestruka oštećenja

  • Uključuje dvije ili više vrsta tjelesnog, mentalnog ili psihičkog oštećenja.

Izazovna ponašanja

Izazovna ponašanja su različita neprilagođena, neadekvatna ili nepoželjna ponašanja. Nepoželjnim ponašanjem smatra se ono ponašanje koje odstupa od uobičajenih standarda ponašanja i uglavnom negativno utječe na vlastito funkcioniranje ili funkcioniranje drugih, privlače pažnju okoline i kao takva otežavaju usvajanje novih vještina i navika, onemogućavajući rehabilitaciju i socijalizaciju. Istraživanja pokazuju da se u osoba s intelektualnim teškoćama (IT) javlja dvostruko više težih problema u ponašanju i psihičkih poremećaja nego u osoba bez IT-a. Uzroci su različiti: teškoće u primanju, obradi i odašiljanju informacija, zdravstvene teškoće, tjelesna oštećenja i oštećenja osjetnih organa, kulturni i obiteljski faktori, socijalno neprihvaćanje osoba i predrasuda prema osobama s IT. Nije uvijek moguće razgraničiti poremećaje u ponašanju osoba sa IT i psihičkih poremećaja. Teškoće u razlikovanju ponekad dovode do toga da se poremećaji u ponašanju tretiraju kao simptomi psihičkih poremećaja. U osoba s IT najzastupljeniji nepoželjni oblici ponašanja su:

  • stereotipije (neprekidno, ponavljajuće, ritualno i besmisleno kretanje;
  • agresivnost usmjerena na druge osobe;
  • autoagresija;
  • destruktivno ponašanje i
  • odbijanje suradnje.

Agresivno ponašanje je ponašanje kojem je zajednička namjera da se nekom ili nečemu nanese šteta, neugoda, povreda ili pod svaku cijenu nametnu vlastite ideje, rješenja ili aktivnosti. Mogući uzroci agresivnog ponašanja su disfunkcija određenih dijelova mozga, naučena reakcija u određenim okolnostima,obrambeni mehanizam kod frustracija i u prijetećim situacijama ili određena psihička oboljenja. Agresivno ponašanje klasificiramo:

  • u odnosu na usmjerenost: prema sebi i prema drugima;
  • verbalna i neverbalna agresija;
  • u odnosu na tip: instrumentalna ili neprijateljska agresija i impulzivna ili ekspresivna agresija;
  • situacijska agresija;
  • konstruktivna i destruktivna;

Pod autoagresivnim ponašanjem podrazumijevamo različite oblike ponašanja kojima osoba povređuje samu sebe vlastitim dijelovima tijela ili drugim predmetima. Mogući uzroci autoagresivnog ponašanja mogu biti: primitivna forma izražavanja agresivnosti, posljedica intenzivne autostimulacije, posljedica poremećene interakcije s okolinom, posljedica nekih specifičnih poremećaja centralnog živčanog sustava ili poremećaj metabolizma te simptom nekih psihičkih oboljenja.

Modifikacija ponašanja

Modifikacija ponašanja je pojam koji obuhvaća niz različitih tehnika tretmana kojima je cilj mijenjanje ponašanja. Načela profesionalnog postupanja su:

  • reagirati na agresivno ponašanje
  • zadržati kontrolu nad sobom

Sadržaj i postupci trebaju biti u skladu s našom unutarnjom kontrolom. Osobito dobri rezultati u radu s osobama koje pokazuju izazovna ponašanja je pristup nježnog poučavanja koji se temelji na pretpostavci da svatko od nas želi bezuvjetnu ljubav i privrženost. Pristup naglašava pozitivne osobine svake osobe, ignorirajući izazovna ponašanja. Nježno poučavanje je neaverzivni pristup koji se temelji na četiri primarna cilja: (1) da se osoba osjeća sigurno u našem društvu, (2) da se osjeća aktivno, (3) da je poštujemo i (4) da nam uzvrati poštovanje.

U slučaju nepoželjnih ponašanja postupa se na slijedeći način:

  • Ignoriranje/prekidanje – ignoriranje ponašanja, a ne osobe
  • Preusmjeravanje – preusmjeravanje pažnje na drugu aktivnost
  • Socijalno nagrađivanje – pohvala osobe za uključivanje u neku drugu smislenu aktivnost

Spolnost osoba sa invaliditetom

Prema deklaraciji UN-a, osobe s invaliditetom imaju sva temeljna ljudska prava povezana sa spolnošću. Osobe s invaliditetom su ravnopravni članovi društva sa svim svojim pravima i potrebama. Treba im ponuditi priliku da razumiju svoju seksualnost.

Seksualnost pojedinca neodvojiva je od njegova socijalnog razvoja, stavova i vrijednosti u odnosu prema samom sebi i okolini. Bazične ljudske potrebe povezane sa spolnošću su težnja za prihvaćanjem i ljubavlju, osjećajem vlastite vrijednosti, bliskošću i potvrđivanjem u odnosima s drugima. Diferencirajući globalne faze spolnog razvoja u povezanosti sa socijalnim i emocionalnim razvojem, Johnson (1984) je kreirao tzv. model ljudske intimnosti. Navedeno razvojnim slijedom, taj model obuhvaća sljedeće faze: sigurnost, otkrivanje, prijateljstvo, seksualno partnerstvo, obvezivanje, zrelost i vrednovanje. Faza sigurnosti odnosi se na razdoblje intenzivne emocionalne i tjelesne bliskosti roditelja i djeteta. Ona je važna radi stvaranja temeljne sigurnosti djeteta, koja ga potiče i na istraživanje okoline, a pretpostavka je razvoja seksualne intimnosti u odrasloj dobi. U fazi otkrivanja slabi intenzivna bliskost s roditeljima i u njoj se počinju formirati odnosi s ostalim osobama u najužoj okolini. U njoj se stvaraju temelji razvoja spolnog identiteta. Fazu prijateljstva karakterizira intenziviranje odnosa s vršnjacima, uglavnom pripadnika istog spola. Zatim slijedi faza seksualnog partnerstva u kojoj se uz intenziviranje istospolnih odnosa počinju razvijati odnosi sa suprotnim spolom. Takvi odnosi postupno poprimaju seksualnu komponentu. Kroz takva se iskustva razvija koncept osobnog identiteta i njegove uloge u intimnim odnosima. Faza obvezivanja usmjerena je na formiranje kvalitetnih, trajnih i obvezujućih intimnih odnosa. Uz intenziviranje stupnja intimnosti, ovu fazu obilježavaju zahtjevi u odnosu na emocionalno sazrijevanje i vještine za održavanje socio-seksualnog međuodnosa. Stoga je ovo razdoblje obilježeno manje ili više uspješnim pokušajima uspostavljanja takvih odnosa. U fazi zrelosti obvezujuće se spolno partnerstvo stabilizira i predstavlja osnovu za bračnu i roditeljsku ulogu. Tu se krug razvoja intimnosti zatvara i odrasla osoba može postati roditelj djeteta koje dolazi na početak istoga razvojnog ciklusa. U tom se razdoblju posebno vrednuju i prijateljski odnosi, a stvara se i povratni odnos brige prema vlastitim roditeljima. Posljednja je faza vrednovanja vlastitog života i razvoja svijesti o vremenskom ograničenju bliskih interpersonalnih odnosa. Općenito su za razvoj spolnog identiteta i usvajanje socijalno- spolnih uloga od presudnog značaja rana socijalna i emocionalna iskustva te reakcije i utjecaji bliske okoline na oblike socijalno-spolnog izražavanja i ponašanja slijedom kronološke dobi. Čovjek je od rođenja spolno biće koje u najranijoj dobi ostvaruje osjećaje zadovoljstva povezane s vlastitim tijelom i interakcijom s drugima, prvenstveno kroz bliski tjelesni i emocionalni kontakt s roditeljima. U osoba s invaliditetom ne postoje odstupanja u tjelesno-biološkom aspektu spolnog razvoja u odnosu na ostalu populaciju.

Osobe s invaliditetom nisu aseksualne niti isključivo ispoljavaju spolno neprimjereno ponašanje. One izražavaju seksualne potrebe i osjećaje kao i osobe bez teškoća, a mogućnost zadovoljavanja tih potreba za mnoge od njih jednako je važna kao i za ostalu populaciju. U osoba s invaliditetom prevladavaju sljedeća obilježja spolnog izražavanja i ponašanja: dominantno zadovoljavanje seksualnih potreba putem masturbacije, učestalija pojava homoseksualne orijentacije, manje intimnih kontakata i iskustava spolnog odnosa te izražavanje socijalno neprimjerenih oblika seksualnog ponašanja, najviše vezanih uz nerazumijevanje norme javnog i privatnog ponašanja te različitih razina poželjne intimnosti s više ili manje poznatim i bliskim osobama. Craft (1983) upozorava na problem odnosa između tzv. primarnih i sekundarnih teškoća. Dok se primarne teškoće (npr. teškoće u primjerenom izražavanju seksualnih potreba ili uspostavljanju intimnijih odnosa) jasno mogu prepoznati kao problemi na području seksualnosti, ostaje problem sekundarnih teškoća. One proizlaze iz primarnih teškoća, no teško ih je identificirati jer se ne manifestiraju u spolnom ponašanju u užem smislu, već u ponašanju općenito. One zapravo nastaju zbog duže prisutnosti i nerazriješenosti primarnih teškoća, a očituju se u vidu općih socijalno neprilagođenih ili nepoželjnih ponašanja kao što su, agresivne tendencije prema drugima, napetost i uznemirenost i dr. Iako su takve reakcije ponekad izravna posljedica nezadovoljenih seksualnih potreba, one se ne identificiraju kao takve (sama osoba ih ne može pojasniti), već se smatraju općim obilježjem zaostajanja u intelektualnom razvoju.

 

Ostale stranice Priručnika za udomiteljstvo:

Priručnik za udomiteljstvo 
Priručnik za udomiteljstvo | Uvodne stranice
Priručnik za udomiteljstvo | Predgovor
Priručnik za udomiteljstvo | Udomiteljstvo
Razvoj i pristup ljudskim pravima osoba s invaliditetom s naglaskom na osobe s intelektualnim teškoćama
Priručnik za udomiteljstvo | Prava i povlastice osoba s invaliditetom
Priručnik za udomiteljstvo | Intelektualne teškoće
Priručnik za udomiteljstvo | Deinstitucionalizacija i humanistički pristup
Priručnik za udomiteljstvo | Komunikacija
Priručnik za udomiteljstvo | Njega i briga za zdravlje osoba s invaliditetom
Priručnik za udomiteljstvo | Slobodno vrijeme osoba sa intelektualnim teškoćama
Priručnik za udomiteljstvo | Pomoć i podrška