Priručnik za udomiteljstvo | Komunikacija

Autor: Irena Martak, dipl. psiholog

Slušati nije lako. Ono što čujemo ponekad ne odgovara onome što nam je sugovornik rekao jer ne čujemo sve informacije, nešto pogrešno shvatimo ili zaboravimo, može nas omesti buka, umor… Dolaze nam i druge misli koje nam odvuku pažnju od sugovornika (što ću sljedeće pitati, kakav ću dojam ostaviti na ostale).

Naši odnosi s drugima ovise o tome koliko dobro čujemo što nam govore i o tome koliko jasno mi govorimo drugima što želimo i kako se osjećamo, a sukobi među ljudima često proizlaze iz nesporazuma u komunikaciji.

Naučiti komunicirati jedna je od najvažnijih vještina ako želimo imati dobre odnose s drugima, međutim uspješni komunikatori se nisu rodili s tom vještinom, već su kroz život, učeći od drugih i na svom vlastitom iskustvu usavršavali svoju vještinu komuniciranja.

Jedna od definicija komunikacije kaže da je to način razmjenjivanja informacija ili prenošenja poruka uz pomoć unaprijed dogovorenog i razumljivog sustava sporazumijevanja, odnosno prenošenje poruka od pošiljatelja do primatelja.

Komuniciramo radi zabave, prenošenja informacija, da dobijemo nešto, da nagovorimo nekoga i uvjerimo u nešto, da iskažemo osjećaje, da ostavimo dojam, da bismo podučili i naučili, da bismo razvijali međusobne odnose, rješavali probleme, pružali i primali podršku i pomoć i sl. Komunikacija na razini udomitelj-korisnik može biti i snažno terapeutsko sredstvo (pomaže u razvijanju terapijskog odnosa, povećanju uvida korisnika u problem i vlastito stanje, usvajanju novih znanja i vještina, postizanju samostalnosti, smanjenju anksioznosti, promjeni ponašanja i sl.)

Svi mi komuniciramo na ovaj ili onaj način. Međutim, da li stvarno znamo uspješno komunicirati? Da li razumijemo i možemo prenijeti poruku onakvu kakav je njen stvaran smisao? Da li je naš način komuniciranja prihvatljiv za drugu stranu i kako ga drugi uopće doživljavaju? Jer poruka je uspješna i smislena jedino onda kad je pošiljatelj i primatelj shvaćaju i prihvaćaju na isti način.

Postoje tri tipa ljudi s obzirom na preferirani način komunikacije: vizualni (koji su u najvećoj mjeri orijentirani na informacije koje dobivamo putem vida), auditivni (orijentirani na informacije putem sluha) i kinestetički (orijentirani na druga osjetila i doživljaje).

Koliko je komunikacija složen proces vidljivo je i na osnovu elemenata koji čine proces komunikacije, a to su: pošiljatelj i primatelj (koji se mogu razlikovati po ova ranije navedena tri tipa ili kanala komunikacije), poruka (koja može biti verbalna ili neverbalna ili oboje) te filter kroz koji poruka prolazi, a kojeg čine iskustva, stavovi, predrasude, vrijednosti, osjećaji primatelja ili pošiljatelja.

Na verbalnu komunikaciju se odnosi samo 7% naše svakodnevne komunikacije, dok se ostatak odnosi na neverbalnu komunikaciju, odnosno na ona ponašanja koja sadrže značenje koje nije izraženo riječima. Na govor tijela odnosi se 55% komunikacije, a njega čine geste, izraz lica, pogled, položaj tijela, dok na osobitosti glasa (brzina i glasnoća) odlazi 38% komunikacije. Neverbalna komunikacija nije pod kontrolom naše svijesti, a kada verbalna i neverbalna komunikacija nisu usklađene, prevlada ona neverbalna.

Neverbalna komunikacija uključuje:

Izraz lica i pogled – izražavaju naše emocije – dobro se mogu razlikovati samo 6 osnovnih emocija – radost, strah, tuga, bijes, iznenađenje i gađenje (urođeni i univerzalni, jer i ljudi koji su slijepi i gluhi od rođenja rade iste grimase kao i oni bez deficita, iako imaju suženi raspon ostalih izraza) – ostali složeniji osjećaji uključuju složeniju mimiku lica i teže su raspoznatljivi, a raspoznavanje je kulturalno uvjetovano; žene su uspješnije od muškaraca u prepoznavanju emocije iz izraza lica i u izražavanju empatije mimikom lica.

Pokrete tijela – manje su pod kontrolom svijesti nego izraz lica, a prenose poruku o govorniku. Položaj tijela i udova, način na koji osoba sjedi, stoji ili hoda odražava njen stav, osjećaje o samome sebi i o drugima (pogrbljeno držanje, spuštene glave i spore kretnje prenose poruku o tromosti i niskom samopoštovanju osobe, dok uspravno držanje i odlučne kretnje sugeriraju povjerenje i samokontrolu) Položaj može odavati spremnost za razgovor, naklonost, ali i moć i status

Vlastiti prostor – prostor oko našeg tijela ima nekoliko funkcija: štiti od stresa (emocionalnog i fizičkog – agresija, buka), štiti od prevelikog broja informacija i pokazuje stupanj bliskosti među ljudima.

Dodir – upotreba dodira u komunikaciji u velikoj je mjeri određena kulturom, ali i individualnim razlikama. U nekim kulturama ljudi se znatno više dodiruju u razgovoru s drugim ljudima. Opasnost dodirivanja je u mogućnosti pogrešnog tumačenja dodira. Osoba mora sama procijeniti kada je primjereno dodirnuti osobu da bismo joj pokazali da suosjećamo s njom ili da joj pružamo podršku

Intonaciju i glasnoću govora – promjene u tonu i visini glasa često ukazuju na promjene emocionalnih stanja. Ovim para-verbalnim znakovima možemo pojačati sadržaj poruke ili ga promijeniti

Šutnju (ponekad je govorniku potrebno neko vrijeme da bi organizirao vlastite misli i izrazio ih. Vještina šutnje sastoji se i u dobroj procjeni koliko dugo ona treba trajati. Ako traje predugo, postaje neugodna za oba sugovornika i otežava nastavak komunikacije. Tada je dobro priznati osobi da shvaćamo da joj je teško nešto izraziti. Ako šutnja traje prekratko, možda prekidamo osobu u sređivanju misli i traženju načina da ih izrazi, i preskačemo na drugu temu razgovora)

Kako si u svemu olakšati?

  • Aktivno slušati, mislimo da slušamo i kad ne slušamo jer imamo uši i primamo zvukove, što je isto kao da mislimo da znamo čitati jer vidimo;
  • Slušati usredotočeno;
  • Slušati odgovorno tj. uložiti napor da u potpunosti razumijemo ono što nam se govori;
  • Slušati s empatijom i prihvaćanjem drugih;
  • Stvoriti ozračje povjerenja (pristupite prijateljski, oslovljavajte drugu osobu imenom, pokažite iskreno zanimanje za drugu osobu, dajte joj osjećaj važnosti, slušajte i navedite drugu osobu da govori o sebi, suosjećajte s mišljenjima i željama drugih….)

U komunikaciji s udomljenim korisnicima važno je obraćati im se strpljivo i s poštovanjem. Potrebno im je ostaviti vremena da izreknu što žele, poticati ih da govore, koristiti kratke i jasne poruke koje su im razumljive te ih umiriti dodirom ukoliko se uznemire.

Kada je komunikacija ograničena zbog zdravstvenog stanja ili drugih osobina korisnika, više pažnje treba obratiti na neverbalnu komunikaciju te pokušati uspostaviti kontakt očima, prilagoditi ton glasa i položaj tijela, približiti se korisniku, koristiti gestikulaciju rukama, nasmiješiti se i kimati glavom, govoriti u kratkim i jasnim rečenicama, ponavljati i davati upute jednu po jednu. Ako osoba ponavlja iste priče više puta, pokušajte ju usmjeriti na ono što nam daje uvid u sadržaje koji nas zanimaju, a u slučaju agresivnih reakcija na frustraciju potrebno je prvo osobu maknuti iz situacije koja je izazvala ispad i pokušati uspostaviti komunikaciju ili odgoditi rješavanje situacije.

Što ne bi nikako trebali činiti u komunikaciji s osobama s teškoćama? Ne bi treba li ispravljati pogrešno izgovoreno, ne im govoriti što da rade ili misle, ne ih izbjegavati li zanemarivati u komunikaciji, ne koristiti drugu osobu kao interpretatora, ne govoriti nestrpljivo i ljutito, ne im pružati besmislena uvjeravanja (“Sve će biti u redu”), ne ignorirati osobu (osjećat će se nevažnom i bezvrijednom), a ako ne razumijete što vam osoba želi reći, ne donosite zaključke o tome što bi to bilo, nego promijenite dotadašnji način komunikacije.

STRES I SUOČAVANJE SA STRESOM

Stres nastaje kad ne možemo udovoljiti nekim zahtjevima koje nam postavljaju drugi ljudi ili mi sami, pa nas to ugrožava na neki način ili od nas traži da uložimo napor kako bismo se prilagodili.

Stres je sastavni dio života, njemu smo izloženi u većoj ili manjoj mjeri gotovo svakodnevno, a najčešće se javlja u vezi s poslom ili obitelji.

Uzroke stresa nazivamo stresorima ili stresnim podražajima. Možemo ih podijeliti na vanjske i unutarnje, odnosno one koji proizlaze iz nekih objektivnih vanjskih događanja ili iz naših unutarnjih stanja (misli, osjećaja).

Jedna od najčešćih kategorizacija stresore dijeli na: velike životne promjene, kronične stresne događaje, velike traumatske događaje i svakodnevne stresne situacije.

Kod velikih životnih promjena (poput vjenčanja, završetka škole, smrti voljene osobe) stresnost se definira količinom promjene koju te situacije zahtijevaju od osobe bez obzira na njihov smjer, odnosno jesu li stresori pozitivni (npr. rođenje djeteta) ili negativni (npr. gubitak člana obitelji) jer svi oni iziskuju našu prilagodbu i ostavljaju traga na nama. Tako čak i promjene koje doživljavamo vrlo pozitivnima kao npr. sklapanje braka, pronalaženje unosnog i prestižnog posla, preseljenje u bolji dio grada ili rođenje željenog djeteta mogu izazvati stresne odgovore poput učestalih glavobolja, visokog krvnog tlaka ili nekih bolesti.

Kronični stresni događaji uključuju životne teškoće koje traju duže vrijeme ili se učestalo ponavljaju tijekom dužeg razdoblja. To su npr. dugotrajne bolesti, financijske poteškoće, nezadovoljavajući posao, loše stanovanje, obiteljski problemi i problemi na poslu, dugotrajne napetosti u međuljudskim odnosima itd.

Pod traumatskim događajima podrazumijevamo prirodne i tehnološke katastrofe, ratne situacije i osobne traume, koje se odnose na situacije koje se događaju samo jednoj osobi ili manjem broju osoba, poput prometnih nesreća,nasilnih kriminalnih događaja i nasilja, a uključuju prijetnju životu ili jaku ozljedu.

Svakodnevne stresne situacije su situacije koje se javljaju svaki dan, a čine ih mali, neugodni doživljaji kao što su npr. gužve u javnom prijevozu, manja razočaranja ljudskim postupcima, svakodnevne žurbe, buka itd. Istraživanja pokazuju da dugotrajna svakodnevna izloženost takvim stresnim situacijama može imati ozbiljnije posljedice za zdravlje pojedinca u odnosu na posljedice do kojih mogu dovesti veliki traumatski događaji.

Najvažnije je pravovremeno prepoznavati znakove stresa kod sebe i reagirati na njih prije nego što se stres počne gomilati i uzrokovati nam brojne zdravstvene teškoće.

Stres se manifestira negativnim emocijama (ljutnja, strah), negativnim mislima o drugim ljudima ili sebi samima i tjelesnim reakcijama (poput napetosti mišića, lupanja srca, povišenja krvnog tlaka, pojačanog znojenja i sl.). U stanju stresa luči se velika količina hormona adrenalina neposredno u krvotok, uslijed čega, primjerice, dolazi do povećavanja brzine i jačine otkucaja srca, povišenja krvnog tlaka, porasta temperature tijela, porasta mišićnoga tonusa te ubrzavanja procesa disanja. Ako se ne poduzmu određeni koraci koji će omogućiti pojedincu izbjegavanje ili prilagodbu na stresne situacije, vrlo brzo ti simptomi prelaze u različita bolesna stanja, a potom mogu rezultirati i potpunim psihičkim ili fizičkim slomom. Stres negativno utječe na imunološki sustav čovjeka i čini ga podložnijim različitim bolestima, posebno zarazama i kancerogenim promjenama, znatno povećava mogućnost pojave moždanog i srčanog udara, angine pectoris te čira na želucu i dvanaestercu. Može uzrokovati glavobolje i migrene, bolesti bubrega, dišnog sustava te upalne bolesti očiju, mnoge kožne bolesti, primjerice, herpes i neurodermatitis te različite alergije. Vrlo česte posljedice stresa su i ovisnost o alkoholu ili drogama te različiti oblici depresije.

Svatko je od nas razvio neke načine nošenja sa stresom, više ili manje učinkovite, no niti jedna od strategija nošenja sa stresom nije dobra ili loša sama po sebi, važno je samo procijeniti u kojoj situaciji je bolje primijeniti koju od njih.

Prema Lazarusovoj teoriji razlikujemo dvije osnovne strategije suočavanja sa stresom: suočavanje usmjereno na problem, koja uključuje izravno rješavanje problema, poduzimanje akcija, traganja za informacijama i sl.; i suočavanje usmjereno na emocije, koja uključuje smanjenje ili uklanjanje negativnih osjećaja povezanih sa stresnim događajem, npr. odvlačenje pažnje od stresora (bježimo od istine umanjujući težinu problema), razgovor o osjećajima (ventiliranje osjećaja) ili ljutite ispade kao manje prikladan način ventiliranja; bavljenje nekom fizičkom aktivnosti; opuštanje, maštanje, humor, čitanje, i sl.

Strategija suočavanja s problemom optimalan je izbor u situacijama u kojima je moguće kontrolirati stresni događaj ili njegove ishode odnosno rješavati problem (kada mislimo da možemo utjecati na problem). U slučajevima kad nad stresorima ne možemo imati kontrolu (npr. smrt bliske osobe) možemo utjecati samo na svoje reakcije na stres i tada su učinkovitije strategije suočavanja sa osjećajima.

U suočavanju sa stresnim situacijama vrlo važnu ulogu ima podrška obitelji i prijatelja, bilo da nam pomognu da riješimo problem ili nam pruže utjehu.

Stresne situacije ne možemo izbjeći stoga je važno kako gledamo na njih i kako se s njima nosimo. U većini situacija nakon što prebrode krizne situacije ljudi imaju dojam da su se pozitivno promijenili, da drugačije gledaju na problem i život općenito.

Osim što je važno pravodobno prepoznati simptome stresa i adekvatno na njih reagirati, vrlo je važno voditi računa i o svojim potrebama i svojem zdravlju, naći vremena za odmor i aktivnosti koje nas opuštaju i zabavljaju. Ako ste pod stresom, od izuzetne je važnosti da se zdravo hranite. Zdrava prehrana znači činiti sljedeće: pojedite doručak, ne preskačite obroke, unosite više zdravijih namirnica, a smanjite unos čaja, kave i sl. Sjednite s drugim ljudima za vrijeme obroka, istraživanja pokazuju da obitelji koje jedu zajedno imaju veće šanse da riješe svoje probleme i uživaju družeći se međusobno. Dobar san je od vitalne važnosti za prevenciju stresa, a istovremeno je nesanica jedan od prvih simptoma pojave stresa. Svaki oblik fizičke aktivnosti također pomaže u uspješnom suočavanju sa stresom, npr. brza šetnja u trajanju od 30 minuta, 5 dana u tjednu neće samo spustiti razinu stresa nego će pomoći i u smanjenju rizika od srčanih oboljenja, raka i dijabetesa. Istraživanja pokazuju da izlazak na zelenu površinu znatno popravlja raspoloženje, bilo da se radi o parku u vašem susjedstvu ili penjanju po obližnjim brežuljcima, okružite se zelenilom. Odmor od ubrzanog života kroz neke vidove opuštanja i zabave, čak i kratak, pomaže u sprečavanju nakupljanja stresa.

Zaključno, za uspješno suočavanje sa stresom primijenite takozvani ̋3P ̋ pristup, odnosno prepoznajte kod sebe znakove stresa, pokušajte poništiti moguća „oštećenja“ upravljajući stresom i tražeći podršku te se prilagodite stresnom načinu života izgrađujući svoju otpornost na stres brinući se za svoje fizičko i emocionalno zdravlje.

SUKOBI I RJEŠAVANJE SUKOBA

Sukob je situacija u kojoj dvije osobe žele različite stvari koje se međusobno isključuju. Sukob je dio ljudske prirode i umjerena količina sukoba je potrebna jer daje mogućnost za pozitivne promjene i napredak jer svaki je napredak posljedica nekog sukoba.

Sukob predstavlja razliku u mišljenju i sam po sebi je neutralan, međutim način na koji rješavamo sukob može biti zdrav i doprinijeti razvoju odnosa ili destruktivan i utjecati na to da se odnosi naruše. Konstruktivno upravljanje sukobima podrazumijeva mirno rješavanje, a posljedice takvog rješavanja sukoba obično su pozitivne npr. povećava se povezanost i smanjuje napetost među ljudima. Destruktivno upravljanje sukobima smanjuje mogućnost za komunikaciju i suradnju, a povećava nepovjerenje među ljudima.

Ljudi različito reagiraju u sukobima, jedni se češće povlače ili popuštaju, drugi opet nastoje po svaku cijenu ostvariti ono što žele, ucjenjuju, prijete ili manipuliraju, no ni u jednom niti u drugom slučaju se ne radi o konstruktivnom rješavanju sukoba. Ljudi primjenjuju neki stil rješavanja sukoba jer im se on čini razumnim i on je obično posljedica njihovog životnog iskustva (npr. osoba koja je odrasla u obitelji u kojoj su se sukobi rješavali konfrontacijom usvojit će isti stil ako je on bio uspješan u njenoj obitelji). Niti jedan stil rješavanja sukoba nije bolji ili gori od ostalih sam po sebi, već njegova učinkovitost ovisi od situacije do situacije.

Najčešće korištene neproduktivne strategije rješavanja sukoba su:

Izbjegavanje – osoba se može povući, mijenjati temu razgovora, prikazivati situaciju na drukčiji način, odbijati pregovore.

Primjena sile – nametanje svojeg mišljenja ili ponašanje uz prijetnju.

Umanjivanje – neki ljudi skloni su umanjivanju važnosti sukoba ili prepuštaju da vrijeme riješi sukob, međutim vrijeme ne može riješiti apsolutno ništa, s vremenom se jedino mijenjamo mi sami i zbog toga ćemo se možda ponašati drukčije. Sukob se može umanjivati i humorom-(sarkazmom. Takvo ponašanje ne rješava sukob, nego iskorištava konfliktnu situaciju kao prigodu za ismijavanje druge osobe, no primijeni li se humor na prikladan način, on može predstavljati produktivnu strategiju rješavanja sukoba.

Krivnja – česta je strategija «traženje krivca» za nastalu situaciju, ponekad prihvaćamo vlastitu odgovornost, a mnogo češće optužujemo druge. Međutim, traženje krivca ne rješava problem, već samo privremeno oslobađa pojedinca od osjećaja odgovornosti za nastali problem, sukob uvijek podrazumijeva da postoje dvije strane).

Emocionalne reakcije – plakanje, vrištanje, jecanje «utiša» drugu stranu, no bez obzira što druga osoba napravila, sukob ostaje neriješen.

Jadanje – umjesto da se raspravlja o samome sukobu pojedinac se počne jadati i žaliti, sve se više udaljavajući od samog problema).

Prelaženje granica – svatko od nas ima svoju granicu do koje dopuštamo da nas se napada i vrijeđa, a pod ovom strategijom podrazumijevamo kad druga osoba namjerno prelazi tu granicu i napada nas zbog nekih prošlih neuspjeha, naših osobina, bolesti ili drugih stvari za koje zna da smo posebno osjetljivi na njih.

Manipulacija – ova strategija ima za cilj «razoružati» protivnika posebno uljudnim i šarmantnim ponašanjem, a želi se postići da druga osoba bude spremnija na prihvaćanje budućih prijedloga i da unaprijed odustane od moguće borbe.

Odbacivanje osobe – kod ove se strategije pojedinac ponaša hladno i bezobzirno s ciljem da demoralizira drugu osobu. Kada se jednom druga osoba demoralizira i počne sumnjati u sebe, relativno je lako postići ono što želimo.

Neke od produktivnijih strategija rješavanja sukoba su:

Otvorenost – svoje misli i osjećaje treba otvoreno izraziti, izravno i iskreno, bez pokušaja da se sakrije ili krivo prikaže pravi problem koji je izazvao neslaganje. Dobro rješenje sukoba moguće je tek kada su obje strane otvorene i iskrene i žele pronaći rješenje. Treba preuzeti odgovornost za svoje misli i osjećaje i razgovarati o pravom problemu koji je doveo do sukoba. Pažnju treba usmjeriti na sadašnjost, a ne vraćati se na prošle događaje.

Empatija – drugu osobu treba slušati s empatijom, truditi se da ju razumijete i vidite situaciju iz njene perspektive, na taj način ćemo lakše uvidjeti da postoji više načina gledanja na istu situaciju ili problem.

Podržavanje – ponašanja koja nam zadaju probleme treba opisati, a ne brzopleto vrednovati ta ponašanja. Treba pokazati prilagodljivost i želju da se promijeni mišljenje ako čujemo razumne i uvjerljive argumente. Uspješno rješavanje problema nije moguće ako isključivo tražimo da bude kako mi želimo.

Usmjerenost na pozitivno – u svakom sukobu postoje pitanja oko kojih se slažu sukobljene strane. To se slaganje može upotrijebiti kao temelj za razmatranje pitanja gdje postoji neslaganje. Pristupanje sukobu s pozitivnim stavom povećava mogućnost rješavanja, na sukob treba gledati kao na situaciju u kojoj je krajnji cilj postići bolje međusobno razumijevanje. Treba pokazati pozitivne osjećaje koje imamo prema drugoj osobi i našem međusobnom odnosu.

Jednakost – princip jednakosti treba imati na umu bez obzira na to koliko smo sigurni da smo u pravu, a da druga osoba nije u pravu. Čak i u pravom ratu s drugom osobom, trebamo se prema njoj odnositi kao prema pojedincu s jednakim pravima. Želimo li da se ona prema našim osjećajima odnosi s razumijevanjem i uvažavanjem, isto tako se moramo ponašati prema njenim osjećajima.

Mogući završetak sukoba

Bez obzira koju strategiju rješavanja sukoba primjenjivali, četiri su moguća ishoda ili načina na koji se sukob može razriješiti:

(Primjer: Suprug želi gledati važnu utakmicu na TV-u, a supruga u isto vrijeme seriju koju prati i u kojoj se očekuje važan rasplet.

Ishod + / – situacije je da suprug gleda utakmicu;

ishod – / + je da supruga gleda seriju;

– / -posvađaju se i nitko ne gleda ništa ili

+ / + da se dogovore oko gledanja na način da: snime utakmicu ili seriju, jedan od njih ode gledati kod susjeda, nabave dva TV-a…što je cilj uspješnog rješavanja sukoba.)

Koraci koje bi trebali slijediti u rješavanju sukoba su:

  1. Pristupite drugoj osobi, zamolite ju da pokušate riješiti sukob, o vašem tonu može ovisiti rješavanje sukoba (npr. ima nešto što me muči i voljela bih porazgovarati s tobom o tome).
  2. Opišite što vam smeta, izrazite svoje osjećaje bez predbacivanja i okrivljavanja druge strane (npr. ne sviđa mi se kad…, uzrujava me kad…).
  3. Pitajte drugu osobu je li razumjela što ste joj htjeli reći (ponekad podrazumijevanje može dovesti do još većeg nerazumijevanja).
  4. Dopustite joj da izrazi svoje misli i osjećaje u odnosu na to što ste rekli.
  5. Ponovite ih da biste bili sigurni da ste se razumjeli (npr. ja sam ovako razumjela što si rekao, jesi li to želio reći?).
  6. Pokušajte zajednički navesti par mogućih rješenja (++ rješenja).
  7. Raspravite sve mogućnosti, navedite što ste vi voljni učiniti, a što očekujete od druge osobe (npr. ja sam spremna na… voljela bih da ti…).
  8. Ako i ne možete pronaći kompromis ili slaganje oko rješavanja tog problema, pokušavajte i dalje na ovaj način rješavati probleme ukoliko se pojave, s vremenom ćete usvojiti takav način komunikacije i biti sve produktivniji u „sukobljavanju“.

 

 

Ostale stranice Priručnika za udomiteljstvo:

Priručnik za udomiteljstvo 
Priručnik za udomiteljstvo | Uvodne stranice
Priručnik za udomiteljstvo | Predgovor
Priručnik za udomiteljstvo | Udomiteljstvo
Razvoj i pristup ljudskim pravima osoba s invaliditetom s naglaskom na osobe s intelektualnim teškoćama
Priručnik za udomiteljstvo | Prava i povlastice osoba s invaliditetom
Priručnik za udomiteljstvo | Intelektualne teškoće
Priručnik za udomiteljstvo | Osobe s invaliditetom
Priručnik za udomiteljstvo | Deinstitucionalizacija i humanistički pristup
Priručnik za udomiteljstvo | Njega i briga za zdravlje osoba s invaliditetom
Priručnik za udomiteljstvo | Slobodno vrijeme osoba sa intelektualnim teškoćama
Priručnik za udomiteljstvo | Pomoć i podrška